Nikola’s Cage je groove/nu metal bend iz Zadra, poznat po snažnim vokalima i dinamičnim nastupima. Još ih odlikuju snažna ritam sekcija, teški rifovi i provokativni tekstovi. Osnovani su 2018. godine, dok se 2024. godine ustalila postava koju čine Andrea Dugandžić (vokal), Robert Delija (gitara), Lucia Cigić (bas) i Luka Krističević (bubnjevi). Publici su se predstavili odlično prihvaćenim singlovima “Same Mistake” i “Chopped Up Jesus”, a trenutno rade na svom prvom studijskom albumu. Pristupačna i komunikativna, Andrea nam je u interesantnom i opuštenom razgovoru otkrila šta je aktuelno u uzlaznoj karijeri zadarskog benda.
Prije svega, hvala ti mnogo na izdvojenom vremenu za naš portal i prilici da našim čitateljima približimo Nikola’s Cage i Andreu.
Hvala vama na pozivu!
Da krenemo od “Chopped Up Jesusa”. Pjesma o pobuni, slobodi i istini vas je u najboljem svjetlu predstavila publici. Reci nam malo više o samom nastanku i porukama koje nosi.
Pjesma “Chopped Up Jesus” je nastala kao produkt dugogodišnjeg taloženja bijesa i nezadovoljstva svijetom u kojem živimo. Iako imamo toliko informacija na dlanu, i dalje nas se manipulira, konstantno se iznova koristi taktika “zavadi pa vladaj” te nas se drži razdvojenima i nezadovoljnima. Nešto je trulo u svakoj državi i vrijeme je da svatko očisti svoje dvorište. Ova pjesma je poziv na bunt svoj našoj braći i sestrama. Svima koji smatraju da vodstvo ne valja i koji žele promjenu. Previše klaunova ima moć.
Da li ste očekivali onako dobar prijem, pohvale i dijeljenja?
Ništa od ovoga što se trenutno događa nismo očekivali (smijeh). Pozitivne reakcije su nam toliki vjetar u leđa da jedva čekamo da čujete sve. Jako smo sretni što je toliko ljudi rezoniralo s našim drugim singlom. Pjesma je odjeknula diljem regije, pa i šire. Puštana je u SAD-u, UK-u, pa čak i u Brazilu. S obzirom na to da smo samostalni i nemamo diskografsku kuću (niti je tražimo), svaka nova pjesma je korak naprijed i novi test naših mogućnosti. “Chopped Up Jesus” ne bi zvučao ni približno dobro da nismo radili zajedno s vrhunskim producentom i mojim vokalnim coachem Ivanom Mihaljevićem iz zagrebačkog “Supersonic Songbird” studija. Pjesmu je doveo na novu razinu i postigao baš taj nu metal zvuk kojem težimo. Zahvalni smo na svakom članku i svakom komadiću medijskog prostora. Ovim putem želimo zahvaliti svima koji su nas podržali na bilo koji način.
Da se vratimo na same početke Nikola’s Cagea. Kako se razvijala vaša priča i kako se okupila trenutna postava?
Priča Nikola’s Cagea počinje davne 2018. godine, kada sam okupila prvu postavu benda. Još tada sam napisala pjesme koje i danas sviramo, no cijeli je projekt u to vrijeme bio više hobi i zafrkancija. U razdoblju od oko 5 godina nismo ništa snimili i došlo je vrijeme da se odlučimo tko što želi. Neki članovi nisu imali vremena zbog obaveza, neki nisu imali ambicije za aktivniji rad i, nažalost, morali smo se razići. I dalje smo u dobrim odnosima i međusobno se podržavamo. Tada nastupa razdoblje mog unutarnjeg previranja i nedoumica. Promijeniti ime benda ili ne? Ima li smisla ostaviti ga ako sam ja jedini preostali član? Kao što znate, ime je ostalo. Bilo mi je predobro da ga napustim, pogotovo bez ijedne snimljene pjesme. Ivan mi je pomogao da proširim svoje vokalne sposobnosti i sve su pjesme, po mom mišljenju, sada na višoj razini. Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem nove članove. Zadar je mali grad i glazbenici su često aktivni u više bendova, što mi nije dolazilo u obzir. Prvi je u bend došao bubnjar Luka Krističević, talentirani glazbenik kojeg sam upoznala preko prijatelja iz garaže. Svaku je pjesmu modificirao na svoj način i donio odlične ideje. Nadodao je groove i zapaprio tamo gdje treba. Nakon toga igrom slučaja pronalazim Muaćka (Robert Delija). Vidjela sam na Instagramu neki prastari video gdje svira gitaru i istovremeno se sjetila jedne večeri kada je na open mic nightu urlao “Motore” od Divljih jagoda. Imala sam predosjećaj da je showman i nisam bila u krivu. Muaćak je duša benda. Na stageu je lud i divlji, ponekad baci vic koji postane viralan, dok je van stagea vrijedan, radišan i također pun odličnih ideja. Kao šećer na kraju, Muaćak u bend dovodi basisticu Luciu Cigić, što je bilo kao da pronađeš dijamant usred pješčane plaže. Prije nije svirala u bendu, ali jeste u orkestru. Pjesme je savladala u kratkom roku i sada čvrsto s Lukom drži tvrdu ritam sekciju koja je temelj naše kuće. Sad smo cjelina koja zajedno grmi prema naprijed s velikim ciljevima na umu.
Da li je istina da konstantno guraš bend naprijed i ne dozvoljavaš opuštanje (smijeh)?
Taj narativ se svakako slaže s mojim umjetničkim imenom (Soorowah). Kao glava i menadžerica benda, moja glavna funkcija trenutno je lansirati nas u nebesa. Tako da na tome i radim, a opuštamo se nakon odrađene probe (smijeh). Mislim da je malo bendova svjesno koliko treba raditi da bi došli na razinu kojoj možda teže. Nije dovoljno imati jednu probu tjedno i tu i tamo vježbati doma. Jeste, ali ako to radiš samo iz hobija. Mi smo se dogovorili da želimo ciljati visoko, bez obzira na ishod. U bendu će uvijek biti oprečnih mišljenja, perfekcionizma i nekih stvari koje koče napredak. Lako se vrtjeti u krugu ako nemaš deadline i razrađen plan. Kao osoba s najviše iskustva u vođenju benda i marketinga, morala sam preuzeti ulogu menadžerice, bookerice i svega što ide uz tu titulu. Nije lako, ali već nam se isplati. Zaista činimo dobar tim i sretna sam što sam našla angažiranu ekipu koja je spremna na sve.
Vaš debitantski singl “Same Mistake” donosi priču o unutrašnjim sukobima i buđenju. Snažna emocija i vrhunska izvedba su odmah privukle publiku.
Taj singl je u biti nedovršen. U toku snimanja nas je iznenada napustio producent i dragi prijatelj Granco, a nama je ostala samo prva gruba verzija s WhatsAppa koju nam je poslao. Odlučili smo je objaviti takvu jer ju je on oplemenio s gitarskim linijama koje rijetko tko može ponoviti. Pjesma govori o borbi unutar nas samih – o našem kaotičnom “ja” koje proturječi logici i teži autodestrukciji, nasuprot uzvišenom “ja” koje nas kroz podsvijest vodi pravim putem. Svi imamo uspone i padove i kroz ovu pjesmu sam željela opisati košmar koji nastaje na tom putu. Na samom kraju pjesme ponavljam “It’s not too late” kao podsjetnik sebi i drugima da ne odustaju u najtamnijim trenucima.
Možeš li nam otkriti malo više o procesu pisanja muzike i tekstova, o stvarima koje mi ne vidimo prije finalnog proizvoda?
Trenutno proces izgleda tako da sve pjesme koje sam kroz godine napisala filtriramo, procesiramo i mijenjamo. Snimila sam okvirne demo trake koje oni potom skinu, moduliraju ako im nešto padne na pamet i zatim sve to isprobamo na probi. Često se dogodi da promjenom aranžmana mijenjam i vokalne dionice. Tako sam za “Same Mistake” napravila kompletno novi vokal tokom snimanja. Međusobno se jako inspiriramo i motiviramo, a svatko pridonosi na svoj način.
Nakon eksperimentisanja i traženja sebe, profilisali ste se kao groove/nu metal bend. Da li je to konačni stil koji vam odgovara i koji vas ispunjava?
Iskreno, morali smo se profilirati i to je najbliže onome što smo sada. Naš zvuk se već dosta promijenio. Prije je to bio više neki blend grungea i metala, a sada smo puno žešći. Svi u bendu vole raznolike žanrove i vjerujem da će se njihov utjecaj tek čuti kako budemo zajedno napredovali. Očekujte neočekivano. Nikolin Kavez je tu da ukaže na naše osobne kaveze i bilo bi suludo da se sami ograničavamo u bilo kojem pogledu.
Odradili ste i neočekivani metal cover pjesme “Namazan u Kocki” rap skupine Kiša Metaka.
Da! Prije par godina je, još s bivšom postavom, Nikola’s Cage trebao nastupiti kao predgrupa Debelom Precjedniku u Kocki i od tada je u planu taj cover. Svirka je bila otkazana, a ja sam se pozdravila s bivšim članovima, tako da se ideja dugo kuhala. Na prvoj probi smo pokušali složiti aranžman pjesme u “metalskiji”, sve je odmah kliknulo i uspjeli smo je jako brzo iznerediti na naš način. Kad smo izbacili prvi video s tim coverom, odziv je bio fenomenalan i drago nam je da se ljudima toliko sviđa naša verzija. Sada je na repertoaru svaki put kada imamo duži set. Trenutno je jedina pjesma na hrvatskom jeziku i apsolutno je obožavamo svirati. Hvala Kiši Metaka na hitu.
Znamo da u aprilu izbacujete novi singl. Smiješ li nam otkriti da li uskoro slijedi još pjesama ili debitantski EP/album koji svi nestrpljivo očekujemo?
Tako je, 20. travnja planiramo izbaciti treći singl sa spotom. Zašto taj datum? Tko zna, zna (smijeh). U planu je album, no izbacivat ćemo singl po singl. Slažemo narativ. Svaka pjesma je drugačija i možete očekivati neočekivano. Svakako nas pratite na društvenim mrežama jer tamo sve pokrivamo.
Ranije ste osvojili nagrade na festivalima HušKAJ, RocKA, St-art i Ljeto na Zagrebačkom Velesajmu. Koliko te nagrade znače mladom bendu i da li su neka vrsta poticaja za budući rad?
2025. godina je za nas bila debitantska i zaista nismo mislili da ćemo sve te titule imati pod pasom. Ove godine se vraćamo na HušKAJ kao prošlogodišnji pobjednici i iskreno jedva čekamo. Tamo smo stekli lijepa prijateljstva i ukazale su nam se mnoge prilike. Ne samo HušKAJ, svi od navedenih festivala su nam pomogli u nekom smjeru i svugdje smo upoznali fenomenalne pojedince koji drže scenu živom. Također, dobro dođe i za samopouzdanje. Zahvaljujući svim nastupima prošle godine, ove godine moramo čak i odbijati svirke jer jednostavno ne stignemo. Zahvalni smo na svakoj sekundi i svačijoj potpori, posebice SaRock portalu i svemu što radite za regionalnu scenu.
Čestitamo vam još jednom na plasmanu na Wacken Metal Battle. Zahvaljujući glasovima stručnog žirija ste dobili šansu za odlazak na kultni Wacken Open Air. Očekivano ili ipak iznenađenje?
Uh, iznenađenje i to ogromno. Nakon što su objavili da se 60-ak bendova prijavilo, mi smo već odustali. Nismo mislili da imamo ikakve šanse, čak nismo ni pozvali ljude na glasanje (smijeh). Na dan koncerta u Nigdjezemskoj, na tonskoj probi nam dolazi kolega iz benda Prosti Prst i čestita na plasmanu na Wacken Metal Battle. Nitko od nas nije znao o čemu govori, mislili smo da se zabunio. Dogodilo se da je jedan bend odustao i mi smo bili prvi ispod crte. Hvala žiriju na stvarno visokim ocjenama za mali bend na budžetu. Očekujte vrhunski show!
Svirali ste na brojnim festivalima i samostalnim koncertima, a u Zagrebu već postajete domaći (smijeh). Možeš li izdvojiti jedan posebno drag nastup i zašto baš taj?
Zaista smo prvu godinu zajedno proveli vrlo intenzivno. Imali smo 11 svirki, a imali bismo još koju da su poslovi to dopuštali. Svaka svirka je bila fenomenalna, a publika nas dočekuje raširenih ruku, kao da tamo sviramo već deseti put. Zagreb nas je već dvaput iznenadio. Imamo još par svirki tamo i nadamo se da se opet vidimo u velikom broju. Najimpresivnija svirka je bila na Made in Zadar 2025, kada smo nastupili pred, za nas, najvećom publikom. Zadrani su pokazali da podržavaju lokalni underground, a kraj niza ljudi nismo ni vidjeli. Bio je to fenomenalan događaj i nadamo se ponoviti ga što prije.
Jako ste aktivni na društvenim mrežama. Koliko vam pomažu u promociji i da li ste općenito zadovoljni podrškom medija?
Društvene mreže su najbolji prijatelj umjetnika. Mnogo ljudi se žali što moraju kreirati za platforme, ali ja na to gledam kao na priliku za besplatnu ili vrlo jeftinu promociju. Radila sam već na društvenim mrežama za sebe i druge, tako da mi je to poznat teritorij. Ujedno i volim kreirati sadržaj, što je možda rijetkost među bendovima. Jedno ću reći sa sigurnošću – vaš profil je ujedno i vaš portfolio. Mnogi bookeri će na temelju vaših sposobnosti da ispromovirate neki event odlučiti hoćete li svirati ili ne. Mainstream mediji nas tek trebaju otkriti, a bili smo u par emisija na TV-u, kao što su Maldoror Metalbox na CMC-u, Propuh na BHRT-u i Pomalo na Diadora TV-u. S obzirom da imamo tek dvije pjesme objavljene, ja to smatram uspjehom i jako smo zahvalni na podršci.
Sjećaš li se najvećeg komplimenta koji ste dobili kao bend i ti kao pjevačica?
Osobno sam grozna s komplimentima i ne znam kako na njih reagirati (ispričavam se svima s kojima sam pričala nakon neke svirke), ali pamtim neke ljude koji su nam prišli i svojim riječima nam dali veliki vjetar u leđa. Hvala im. Kao bend nam je najdraže čuti da smo “tight” i mislim da je to svakom glazbeniku najveći kompliment. To i “stank face”, ali ne znam kako to prevesti (smijeh). Meni je u zadnje vrijeme jedan od najvećih komplimenata dala Vana iz Keopsa kad je rekla da imam jedan od najunikatnijih vokala koje je čula. S druge strane, ja to isto tvrdim za nju. Procijenite sami tko je u pravu kad budemo gostovali na Keopsovoj promociji albuma zajedno s bendom Infernal Tenebra u zagrebačkom klubu Boogaloo.
Koji su bili prvi koraci na tvom muzičkom putovanju?
Moj prvi susret s pjevanjem je bio u zboru u osnovnoj školi, mislim u trećem razredu. Nakon toga sam pjevala samo pod tušem, sve do druge godine faksa kad sam imala svoj prvi bend. Na faksu sam pjevala u nekim manjim projektima, ali nikad to nije bilo nešto preozbiljno i da sam se iskreno posvetila tome. Tek kasnije sam došla u fazu da cijelu sebe posvetim glazbi. Bila sam samouka sve vrijeme i sad napokon imam nekoga tko će mi objasniti sve što mi nije jasno i pokazati mi kako postići ono što želim sa svojim glasom. Radi se o već spomenutom Ivanu Mihaljeviću iz “Supersonic Songbird” studija.
Koji bendovi i muzičari su imali najveći utjecaj na tvoj stil?
Mislim da je najveći utjecaj na moj stil imala raznolikost. Svašta sam slušala, svirala i pjevala kroz život i volim neobične kombinacije. Jedan od bendova koji su mi velika inspiracija je Twelve Foot Ninja. Način na koji kombiniraju glazbene stilove i činjenica da je gitarist izmislio svoju liniju gitara koje mogu odjednom imati više tuninga mi je fenomenalna. Osim njih, neki od najranijih uzora su mi bili System of a Down i Pantera. Volim gospel i blues, bas mi je najbolji instrument na svijetu i najviše od svega volim eksperimentirati.
Kako njeguješ glas i kako se oporavljaš nakon očitih napora?
Hidracija je majka. Treba i šutjeti nakon koncerta, što meni ne sjeda lako (smijeh). Prije sam imala problema nakon koncerata, a sad srećom više-manje znam što radim jer sam kroz coaching naučila i kontinuirano učim mnogo više nego što su me svi YouTube videi ikad naučili.
Pod umjetničkim imenom Soorowah si objavila singl “Deceiver”. To je bio samo još jedan od dokaza tvojih vokalnih mogućnosti i raznolikosti. Postoje li trenutno neke aktivnosti na polju solo karijere?
Postoje. Konstantno radim pjesme ili bar ideje za njih, ali trenutno sam posvećena isključivo bendu. Možda dogodine.
Na YouTubeu si podijelila seriju najrazličitijih covera. Mogli smo čuti tvoje interpretacije Stijena, Jinjera, Vaya Con Diosa, Led Zeppelina, Guano Apesa, Pantere, ali i Lady Gage. Interesantno društvo, a tu su se možda našli i neki „uljezi“ (smijeh).
Kako sam ranije rekla, nema tko nije utjecao na moju muziku. Sve su to izvođači koji su me u nekom trenu ponijeli. Vjerovali ili ne, Lady Gaga mi je jedna od najdražih vokalistica (smijeh). Nema što ona ne može otpjevati. Voljela bih samo da više objavljujem, ali trenutno ne stižem.
Zbog tvoje svestranosti je teško samo i pobrojati čim se sve baviš pored muzike. Dakle, osim što je zapažena pjevačica, Andrea se bavi slikanjem i studirala je umjetnost. Tu su još grafički dizajn, digitalni marketing i video produkcija. Ipak, čini se da posebno mjesto u tvom životu zauzima fitness. Osnivačica si FitMess Diarya, certificirana trenerica i ambasadorica Iron Heart Festivala. Ja sam se malo umorio, sad ti preuzmi (smijeh). Kako sve stižeš i da li se moguće svemu u potpunosti posvetiti?
Kada tako nabrojiš, zvuči kao da sam se klonirala pa još netko odrađuje drugi dio posla (smijeh). FitMess Diary je bio moj prvi projekt kojim sam htjela približiti fitness užurbanim djevojkama. Bilo je to u vrijeme kada u Hrvatskoj nije bilo puno ljudi koji snimaju takav sadržaj, tako da sam brzo prikupila dosta ljudi koji su htjeli fitness savjete bez prodaje magle. Bavila sam se i bodybuildingom, a trener mi je bio Žarko Stojić, bivši prvak Jugoslavije. Upravo kroz taj projekt sam se počela baviti digitalnim marketingom i svime što si nabrojao. Sama sam sve radila, napravila si web stranicu, radila grafike i videe, bilo mi je sve to jako zabavno i zanimljivo. S vremenom sam doživjela burnout jer sam uz sve to imala i stalni posao u firmi koja se također bavila fitnessom. Prvo sam odlučila uzeti malu pauzu koja se produžila na nekoliko godina. Nisam više u bodybuildingu, trening su mi bicikl do posla i probe u garaži. Nisam više za teretanu, ali planiram je svakako izgraditi doma. Da skratim, to znanje sada primjenjujem u promociji benda. Volim učiti i stjecati nove vještine. Možda je bitan faktor što nemam TV već preko 10 godina, pa se moram nekako zabaviti (smijeh).
Vjerujem da ti je fitness pored fizičkog bio jako važan i za mentalno zdravlje, kao i inspiracija za mnoge stvari u životu?
Da, bio je. Tad je to bio centar moje ličnosti i fokusa u životu. Izvukao me u mračnim trenucima i dao mi neku novu životnu snagu. Ipak, u nekom trenutku mi je cijeli taj lifestyle postao prenaporan. Da se razumijemo, bodybuilding režim prehrane i treninga nije nimalo lagan i ne bih to baš svakome preporučila. Ja sam uživala svake sekunde u tome i vjerojatno bih još uvijek da mi se prioriteti nisu malo presložili. Ako doživim starost, jednog dana ćete me znati kao bodybuilding bakicu (smijeh). Za mentalno zdravlje je najbitnija ekspresija. Negdje sam pročitala da manjak ekspresije uzrokuje depresiju i apsolutno se slažem s tim. Nije bitno da li se izražavamo kroz trening, ples, glazbu, slikanje ili pisanje. Samo je bitno izraziti se, misli iz glave materijalizirati i ispustiti van tijela.
Koji ti je najdraži bend iz Bosne i Hercegovine?
Najdraži mi je Kultur Shock, internacionalni bend predvođen Ginom Jevđevićem. Iako na internetu piše da su “Seattle based”, BiH je DNK njihove glazbe. Obožavam ih odavno, od neke godine kad sam se u srednjoj školi vraćala doma, zalutala na njihov koncert i ostala. Zatim Misery Crown. Kad razmislim, nisam ih dugo vidjela ni čula. Nadam se da su utihnuli jer pripremaju nove stvari. Osim njih, ime koje ne mogu preskočiti jest bend Klapan. Momci su odlični i nema gdje ih nema, bravo.
Kako iz tvog ugla izgleda situacija na regionalnoj sceni u posljednjih par godina? Znam da je nezahvalno pitanje, ali koje bi bendove izdvojila?
Scena se budi. Ljudi se bude. Nezadovoljstvo stanjem u nacijama raste, a to uvijek prati porast žešće muzike u trendovima. Puno je novih mladih bendova, reaktiviranih bendova koji su se probudili iz zimskog sna i sve je više koncerata. Ili mi se čini? Možda sam samo optimistična, no mislim da je ljudima dosta AI slopa, da žele stvarne ljude, živu muziku i greške. Previše je autotunea i podmazanih karijera pojedinaca koji od talenta imaju samo vezu. Na svirkama je sve više srednjoškolaca koji me mnogo podsjećaju na mene samu i veseli me vidjeti ih više od ičega. U godinu dana koliko nastupamo, imali smo priliku upoznati toliko bendova da ću sigurno nekoga zaboraviti. Moram spomenuti Keops, bend koji će postati gigant, predvođen prejakom vokalisticom Vanom s nevjerojatnim vokalnim sposobnostima. Zatim bih spomenula kolege iz Zadra – Arises, E.N.D., Cyber Hate, Rich Man. To nije sve, ali naravno da mi je mozak zablokirao. Zadar krije mnoštvo talenata koje ćete tek otkriti. Zatim imamo Trip to Caldera, Overused, Galanthus, Prosti Prst, Vodenkonj, Foster, Gusti sok, Mamut, Vulom, Bad Red Bunny i Ocean of Another. Nisam niti na trećini bendova koje smo upoznali, a koliko ih samo ima na sceni. Imamo i “jače igrače” – Cold Snap i Kryn te meni omiljeni Kultur Shock.
Nadam se da ćemo vas u skorijoj budućnosti vidjeti i u Sarajevu. Ne bi se bunili protiv jedne opasne svirke, na primjer u AG-u (smijeh).
Svakako je u planu! Trenutno nam je malo daleko, ali je Sarajevo svakako prvi grad van granica Hrvatske koji se nadamo posjetiti. Bila sam u AG-u i moram priznati da mi se jako sviđa vajb.
Drago nam je vidjeti sve više djevojaka u bendovima. Kakav je odnos s kolegicama, postoji li prijateljstvo i podrška?
Da, sve je više djevojaka u bendovima, nešto što je bilo rijetko kada sam ja počinjala. Moram priznati i da je jako lijepo imati curu u bendu s kojom dogovaraš outfite. Podrška svakako postoji. Malo smo si daleko i ograničene smo na online komunikaciju, ali si sve lajkamo (smijeh). Nadam se da će što više mladih cura uzeti instrumente u ruke i dići revoluciju.
Gdje vidiš Nikola’s Cage za 3 godine?
Na turneji (smijeh).
Hvala ti još jednom na ugodnom razgovoru. Za kraj, imaš li neku poruku za naše čitatelje i vaše fanove?
Hvala vama na pozivu, nadam se da se uskoro vidimo i uživo! Poruka za kraj? Hvala svima na čitanju i svaka čast tko je pročitao sve do kraja. U današnje vrijeme, ti si jednorog. Jednorozi vole slušati Nikola’s Cage, pa baci oko na naš web gdje možeš besplatno downloadovati naše pjesme i zapratiti nas na društvenim mrežama. Veliko hvala redakciji SaRock portala na prilici za razgovor i sunčani pozdrav iz Zadra!