Pearl Jam – “Ten”, čista emocija, uhvaćena i zatočena na nosaču zvuka

Pojedini imaju animozitet prema ovom albumu jer odstupa od standardne definicije grungea. Za pojedine je vrhunac devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Za mene je “Ten” čista emocija, uhvaćena i zatočena na nosaču zvuka, ostavljena u naslijeđe brojnim generacijama koje su došle nakon zlatnog doba Seattlea. Nepobitna činjenica je da je “Ten” i više nego važan dio muzike koji je Pearl Jamu osigurao mjesto u istoriji rocka. Bio je to njihov prvi album. Ugledao je svjetlo dana 27. augusta 1991. godine, a izdavač je bio “Epic Records”. Znamo da je debitantski album definicija uspjeha kada se na njemu nađu klasici poput “Jeremy”, “Alive”, “Even Flow”, “Black”i “Once”. Grunge su nadogradili klasičnim rock zvukom i netipičnim gitarskim dionicama. Albumom se prolama osjećaj bola, gubitka, ranjivosti i mučnine, ali i iskrene emocije, snage i kompleksnosti. Snažni tekstovi obrađuju teške teme, kao što su ubistvo, samoubistvo, depresija i mentalno zdravlje, beskućništvo i samoća. Dodatna sila je u sjajnom glasu Eddieja Veddera. Materijal je producirao Rick Parashar. Neki su zamjerali da je previše “ispeglan i čist”, ali je upravo to “Ten” lansiralo preko granica i približilo širim masama.

Album otvara “Once” s eksplozivnim rifovima koji momentalno osvajaju i uvode u priču. Odličan izbor za početak albuma. Već se osjeti bijes u Vedderovom vokalu, a ostatak benda ga sjajno prati. “Once upon a time, I could control myself” u vrištećem refrenu jako udara u glavu i želudac. Naredna je “Even Flow” koja pokazuje melodičniju stranu benda i ritam koji je nemoguće ignorisati. Kažu da je snimljena nakon više od pedeset pokušaja. “Alive” je vjerovatno najveći i najpoznatiji hit Pearl Jama koji je obilježio jedan period. Svima je prepoznatljiv uvod, McCreadyjev majstorski i dugački solo na gitari koja doslovno pati i Eddiejeva emotivna izvedba koja pjesmu pretvara u autobiografsku ispovijest. Mješavina je patnje i nade, lična je i iskrena. “Why Go” je brža, u isto vrijeme ljuta i srceparajuća. Bavi se problemima mentalnog zdravlja. Bas i bubnjevi uvode nove momente u zvuk na koji smo navikli. Naredna je “Black”, sporija i emotivna ljubavna pjesma koja ne upada u zamku patetike. Klavirske dionice samo pojačavaju utisak o nedostižnoj ljubavi. Stih “I know someday you’ll have a beautiful life, I know someday you’ll be a star in somebody else’s sky, but why can’t it be mine” na kraju pjesme ostavlja ožiljak. “Jeremy” je ona jedna od milion pjesama od koje prolaze trnci sa svakim novim slušanjem, od prvog do zadnjeg takta. Da su samo nju snimili, doprinos svijetu muzike bi bio iznimno respektabilan. Inspirisana je istinitom pričom o dječaku koji je izvršio samoubistvo pred školskim razredom. Vadder je taj događaj spojio s ličnim iskustvom u mračno upozorenje i simbol gubitka mladih života. Dimenziju stvarnosti u pjesmi stvaraju osjetni bol u glasu i beskonačno ponavljanje “Jeremy spoke in class today” u refrenu. “Oceans” je dobrodošla noga na kočnici nakon prethodnog klimaksa. Kroz pjesmu vode gitara i bas u laganom i neobičnom ritmu. Uz “Porch” se stvari ponovo ubrzavaju uz haotični ritam i odlične bubnjeve. Možda malo odudara od ostalih pjesama, ali i jako dobro funkcioniše u cjelini. “Garden” počinje nježnim uvodom i polako gradi atmosferu do refrena s unikatnim rifovima i eksplozivnim vokalom. Repetitivne dionice se kvalitetno uklapaju u smislenu konstrukciju. U “Deep” ponovo do izražaja dolazi gitarsko umijeće Mikea McCreadyja. Pokazuje se u početnim rifovima koji pomalo zvuče kao improvizacija, kroz refren i solaže. Album zatvara devetominutna “Release”. Preko sporijih dijelova polako i postepeno dolazimo do dinamičnog refrena, a posljednjih nekoliko minuta prolazi u psihodeličnom i transcedentalnom jammingu. Pomalo čudan, ali i efektan način da se zatvori album.

“Ten” je djelo nastalo na pogon sjanog glasa Eddieja Veddera i iznimne kreativnosti Mikea McCreadyja, Jeffa Amenta, Davea Krusena i Stonea Gossarda. Album je kvalitetan, iskren, ličan i potresan. Traga za izgubljenim identitetom i istinom, proživljava patnju i tjeskobu, ali i nudi spas i oslobođenje. Ako ste odrastali s “Tenom”, vjerovatno se još družite. Ako ga tek otkrivate, vjerovatno će vas osvojiti. Sigurno je da će se još dugo vrtiti i pričati priču o jednom vremenu u Seattleu. Ja i nakon mnogo godina još pamtim osjećaj tokom horski otpjevane “Alive” u Ljubljani. Posebne pjesme zaslužuju poseban kutak memorije, a Pearl Jam je stvarao i stvara upravo takve.