“Runaway Train”, borba s depresijom i potraga za izgubljenom mladošću na američkim ulicama

Pjesma “Runnaway Train” američkog benda Soul Asylum je automatski postala veliki hit čim je ugledala svjetlo dana 1993. godine. Veliki hit je i preko trideset godina kasnije. O takvim hitovima se uvijek priča. Refleksno se pjevuše svaki put kad na radiju ili u kafiću krene “Call you up in the middle of the night”.

Bend Loud Fast Rules je osnovan 1981. godine u Minneapolisu, a 1983. godine mijenjaju ime u Soul Asylum. Snimali su za razne izdavače, tragali za slavom, ali ne s previše uspjeha. U izdanju “Columbia Recordsa” izbacuju šesti studijski album “Grave Dancers Union”, a treći singl je bio “Runnaway Train”. Ispostavit će se, baš ono čemu su godinama težili. Snaga pjesme leži u dvije osnovne stvari, samoj kvaliteti balade i spotu koji je u to vrijeme pomjerio granice rock muzike.

“Runnaway Train” je akustična balada, melanholična i iskrena priča o unutrašnjoj borbi. Pjevač Dave Pirner je u to vrijeme mislio da gubi sluh, borio se s depresijom i životnim izazovima. Pjesma je nastala spontano i brzo, jednostavno pronašla put u vanjski svijet dok je kući sjedio s gitarom u rukama. Od djetinjstva je bio fasciniran vozovima i to je bila savršena metafora za depresiju koja neobuzdano juri šinama. Pjesma je podsjetnik da nije sve ružičasto, da pred svakog od nas život može staviti velika iskušenja. Isto tako, nije sve ni sivo ukoliko se imamo osloniti na nekoga ko nam pomaže da ne budemo bespomoćni i da čvrsto ostanemo na šinama. Akustična gitara pjesmi daje tužni ton i dozu tjeskobe, a u impresivnom Pirnerovom glasu se osjeti ranjivost, beznađe, nemoć i bol. Iz stihova “It seems no one can help me now, I’m in too deep, there’s no way out” i “Seems like I should be getting somewhere, somehow I’m neither here nor there” vrišti umor izgubljenog čovjeka. “Call you up in the middle of the night, like a firefly without a light” se odnosi na njegovog prijatelja u New Yorku, čovjeka koji bi se uvijek javio i bio tu kad god je trebao olakšati dušu.

Na red je došlo snimanje spota. Umjesto obične reklame i promocije pjesme, odlučili su da pošalju snažnu poruku i pokušaju skrenuti pažnju na gorući problem. Za režiju je bio zadužen Tony Kaye. Jednog dana je prolazio pored bilborda na kojem je bio tetrapak mlijeka sa slikama nestale djece. To je bilo to. Bend je prihvatio ideju i snimljen je spot koji počinje porukom “Više od milion mladih je izgubljeno na ulicama Amerike”. Prikazane su slike i imena trideset i šestero nestale djece. Provlače se potresne scene nasilja i zlostavljanja u porodici, bježanja od kuće, prostitucije, otmica i ubistava. Horor koji se dešava na ulici u stvarnom životu. Snimljeno je više verzija spota, kao i inačice za britanske i australijske medije. Ideja je bila da se prikaže što više djece kako bi se pokušalo doći do njih. Ne znamo tačan podatak jer se više izjava plasiralo javnosti, ali ih je veliki dio vraćen kući. Neki su pronađeni, neki su se sami vratili, neki su bili nezadovoljni i ljuti zbog javnog prikazivanja slika, a neki slučajevi su tragično okončani. Bez obzira na službene podatke, čudo i velika stvar je pronalazak svakog djeteta i okončanje porodične patnje. Umjesto u službi puke zabave, muzički spot je bio servis koji teži dobru.

Soul Asylum je za “Runnaway Train” osvojio mnoge nagrade i pokorio top liste. Stekli su svjetsku popularnost pjesmom i spotom koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Video na YouTubeu ima skoro 240 miliona pregleda, a pjesma skoro 360 miliona slušanja na Spotifyju. Široj publici su ukazali na veliki problem depresije, odbjegle i nestale djece. Ostaje pouka da se i pored užasavajuće stvarnosti može vidjeti svjetlo na kraju tunela i da postoji neki voz koji vozi ka svjetlijoj budućnosti.