Sarajevo je ostalo bez Ćumeza, mjesta koje je odgajalo generacije i čuvalo duh grada

Moja generacija i one malo starije su ranije ostale bez Kuka, stare Sloge, Marqueeja, Krokija, Maxa, Buldoga, Gonga i Undergrounda. Ostali smo bez ISV radija i Zida. Nema više Fana i Trasha. Nema spontanih okupljanja ispred Pozorišta i Akademije. Sad smo ostali i bez dobrog starog Ćumeza. Ovo je jedna od onih stvari koje nisu od životnog značaja, ali odmah stvaraju čvor u želucu. Kad mi je Sake rekao da zatvara dok smo pušili ispred ulaza, bio je to instant šok i šamar. Možda zvuči patetično, ali se stvarno u glavi počnu vrtiti silne godine i događaji.

Ćumez počinje svoju priču 1987. godine, zavučen i ušuškan u dobro poznatom sarajevskom prolazu. Bila je to obična caffe slastičarna kakvih je bilo na svakom koraku. Ipak, zbog lokacije, cijena i ambijenta, uskoro ga učenici Prve gimnazije i obližnjih škola okupiraju i tako počinje prepoznatljiva tradicija koja je trajala sve do početka ove školske godine. Bilo je starijih i raznolikih gostiju, ali je najveća navala po pravilu bila prije nastave, kad se bježi s časova i kad zvono konačno označi kraj. U to vrijeme, rano se zatvarao i nije bilo alkohola. Ispijale su se kafe, pušile cigare na sigurnoj udaljenosti od roditelja i profesora, kratilo vrijeme, družilo i zaljubljivalo. U smjenama su radili brat i sestra, Sake i Mina. Sake, tad još mršav, uvijek je držao distancu i bio ters. Bar je tako sa strane izgledao onim koji ga ne znaju dobro. Oni bliski, reći će da je jedan od najboljih i najemotivnijih ljudi koje su upoznali. Čovjek koji će sve dati za porodicu i raju. Mina je u poslu bila sušta suprotnost. Žena koja je pokušavala svakom djetetu da bude druga majka. Nije postojao problem s roditeljima, u ljubavi, loša ocjena ili belaj koji se njoj nije ispričao. Uvijek je pokazivala na veliki sat i tjerala ih u školu. Dvije totalne suprotnosti koje su u tom malom prostoru funkcionisale i nadopunjavale se skoro 40 godina. Rat je zaustavio sve u životu, pa tako i masovna druženja, mada se mjesto održavalo i čuvalo od zaborava.

U godinama poslije rata, uslijedio je najbolji i nezaboravni period. Često su poveće grupe sjedile na stepenicama ispred i strpljivo čekale da neko izađe. Kafa je bila 0,5 KM, dostupna svima. Tradicionalno je najbrojnija bila raja iz Prve gimnazije, ali su ih pratili i Umjetnička škola, Druga gimnazija, FPN, Muzička škola, kao i ljudi sa svih strana koji su se pronalazili u toj priči. U Ćumezu se danonoćno slušao legendarni ISV radio, još jedna neprežaljena relikvija Sarajeva. Mislim da nije postojala osoba iz svijeta rocka, punka i metala, a da nije bar jedan period života provela u Ćumezu. Sjećam se svog dječijeg ponosa kad bih nakon odrađene smjene na ISV-u došao među raju koja je satima slušala moje orgijanje na staroj mikseti. Kratki prekidi su bili samo kad bi neko stidljivo zamolio Saketa da pusti kasetu koja se premotala olovkom. Znam da zvuči kao nostalgična floskula, ali je tad sve bilo drugačije i opuštenije. Ogromne brojke ljudi su se nalazile i zajedno odlazile na koncerte. Znalo nas je skoro 50 krenuti na utakmicu u svom malom korteu. Radno vrijeme je već uveliko produženo i uvedena je piva. Ustaljeno, krajem svake školske godine se magično ukazivala nova generacija i popunjavala mjesto prethodne. Neki su dolazili rjeđe, neki su se skroz povlačili, a neki su uporno nastavljali da dole provode svaki slobodan trenutak. Ja sam sa svojom rajom postao dio inventara. Tih nekoliko kvadrata stvarno postane drugi dom. Nije Ćumez nudio ništa spektakularno, ali su se tu svi osjećali dobrodošlo i ugodno. U posljednjih 30 godina, pored svih poskupljenja, pandemija i ratova, cijene su digli dva puta po 0,5 KM. Sake i Mina nisu htjeli da djeci bude skupo i da ne mogu popiti kafu kad njihova raja mahinalno krene iz škole na druženje.

2012. godine, nakon problema sa starim prostorom, prvi put mijenjaju adresu. Srećom, samo stotinjak metara od prolaza koji je nekad bio nezaobilazna stanica. Ovaj objekat je bio veći i malo moderniji. Ipak, pokazalo se da nisu bitni ti hladni zidovi, nego ljudi koji su sa sobom donijeli topli duh Ćumeza. Mjesto se oficijelno zvalo Caffe bar Sake. Ćumez se od samih početaka povlačio među rajom i postao jedino ime koje se koristi. Ne pogrdno kako bi možda na prvu zvučalo, bilo je to iz dragosti. Vjerujem da pojedini nisu ni znali izvorni naziv. Mi smo već bili malo stariji, ali se tradicija poštovala. Ta kafana je bila jedino mjesto gdje smo se okupljali bez dogovora. Ja dođem da malo sjednem sa Saketom, Dado nenadano svrati poslije posla, Brko naleti na samo jednu, Nermin, Aner, ovaj, onaj i na kraju poveće društvo napravi opasan dernek. U Ćumezu su se slavili svi položeni ispiti, praznici, rođendani, zapošljavanja i rođenja djece. Pojedini su bježali sa svoje svadbe da se proslavi onako kako treba. Tu su se preživljavale i tužnije stvari. Sjedilo se neobavezno u oblaku dima koji je godinama bio jedan od zaštitnih znakova. Sklapali su se bendovi. Osnivale su se firme. Organizovale su se humanitarne akcije. Dogovarala su se putovanja, kampovanja i koncerti. Dolazili su roditelji da se uvjere da smo živi ako malo duži period ne nađemo put do kuće. Mislim da čak ni Mina nije uspjela u svojoj crnoj knjižici upratiti koliko malih i velikih ljubavi je tu počelo i završilo. Započeta su drugarstva koja i danas traju.

Nakon silnih godina u društvu, Sake je postao dio raje i porodice. Išao je s nama na planine, kampovanja, roštilje i derneke. On neće na koncert, ali krene s nama u Zagreb druženja radi i turistički. Ja sam kao inventar učestvovao u svakom renoviranju i selidbama. Ko zna koliko sam okačio slika i snimio muzike. Udarala me struja, derale su se majice, ali sve je to dio službe i nije bilo teško. Teško mi je pala samo zadnja radna akcija kad smo one stare kifle i sećije, izrezane na komade, nosili i ubacivali u kamion. Nije bilo teško fizički, ali pogled na prazan prostor u kojem smo proveli toliko vremena je bio teži od silnog željeza koje ide na otpad.

Znam, gledam sebično, ali je s tim mjestom otišao i dio nas. Nije to bila kafana, bar kafana ne nedostaje u Sarajevu. Bilo je to je mjesto do kojeg noge same vode. Ako vam je trebao neko da se izjadate, u prvoj kifli je uvijek bilo spremno uho i rame. Ako neko od školaraca dođe dekintiran, Mina će mu donijeti kafu. Ako dođe neki papak koji tu ne pripada, Sake će mu “uljudno” pokazati vrata. Posljednjih godina je užasno puno ljudi otišlo preko granice. Opet, prva stvar čim dođu je bila da svrate na pivu u Ćumez. Sad više nema Ćumeza. Na vratima stoji onaj ružni pečat. Nema kifli u kojim se tačno znalo ko gdje sjedi. Prazni su zidovi koji bi mogli ispričati bezbroj priča, smiješnih i tužnih. Zatvoreno je mjesto koje je odgajalo generacije i čuvalo duh grada. Još jedna tradicija je postala samo sjećanje. Nama nedostaje i nedostajat će dugo. Toliko bježanja iz škole, kafa kod Mine, piva i rakija kod Saketa, proslavljenih najljepših životnih trenutaka, preguranih problema, ljubavi, iskrenog drugarstva i dočekanih svitanja… Saketu i Mini možemo samo poželiti ugodnu i dugu penziju, bolju od uobičajenih na ovim prostorima. Zaslužili su.