Prije tačno 365 dana sam sjedio za radnim stolom, a na kompjuteru je već podugo čekala spremna stranica i nešto materijala. Crvić sumnje je radio svoje. Nisam imao pojma ima li smisla i potrebe pokretati jedan ovakav projekat i može li se uopšte primiti. Ložioničke pjesme Šank?!-a, Kontre, Razloga Za i sličnih bendova su se orile preko slušalica, otvorena je flaša nekog starog viskija i prst je opalio po mišu. Tako sam sebi ispunio jednu staru želju, a i da sutra propadne, probao sam. Sad to zvuči užasno smiješno.
Nakon kratkog perioda uhodavanja i učenja kako stvari funkcionišu, mali DIY projekat je premašio najsmjelija očekivanja. Ne pada mi na pamet da hvalim svog konja, ali moram spomenuti da je ovaj pretrčao oko 1.300 postova i lipsao predstavljajući prvenstveno lokalnu i regionalnu tutnjavu, a statističke brojke su priznanje koje ne laže. Također, rijetko koji od ovih 365 dana je prošao bez ničim izazvane poruke, pohvale ili podrške. Ponekad i konj i čovjek malo pregore i posustanu, ali svaka od tih rečenica ih podigne i vrati na stazu. Jebeno znači i hvala vam svima, a pogotovo je značilo na samom početku.
Apsolutno najveće bogatstvo je bilo upoznavanje predivnih ljudi iz ovog našeg malog svijeta. Ljudi iz Zadra, Rijeke, Zagreba, Zaboka, Dubrovnika, Beograda, Novog Sada, Podgorice, Bihaća, Mostara, Tuzle, pa čak i mog Sarajeva. Čast mi je što mnoge od njih sad mogu nazvati pravim drugaricama i drugovima. Ljudi su to koji stoje na pravoj strani i bore se na svoj način protiv raznih zala koja svi jednako mrzimo. Lako se prepoznaju i drže zajedno.
Ovu godinu ću posmatrati kao skup sitnih pobjeda. Pobjeda je svaka pjesma koja možda inače ne bi došla do još jednog uha. Pobjeda je svaki decibel više. Pobjeda je svaki čovjek kojeg smo zajedničkim snagama “dovukli” na koncert. A ako ičega ima oko nas, ima inspiracije i ljudi koji iz ničega prave nešto. Od muzičara, organizatora, onih koji pišu, slikaju, snimaju, prate, pomažu oko dizajna, marketinga, plakata i na bilo koji način doprinose i razvijaju ono što zovemo scenom. Sigurno se često čini kao Sizifov posao, ali ono što svi volimo nije teško.
Šta dalje? Bar duplo jače, pa dokle bude imalo smisla, dok se boje ne rastope i dok bubnjići ne popucaju. Da i u narednih 365 dana zajedno uživamo u glasnoj muzici, koncertima i druženju.
Ipak je jače od mene, moram citirati Vršnjačko nasilje:
“Gradimo scenu, a ne karijere
Imamo drugare, a ne menadžere
Sloboda, jednakost su ideje što nas vode
Uporni i besni ostajemo ovde”