Čim je početkom decembra najavljeno da Dropkick Murphys dolaze na zagrebačku Šalatu 12. juna 2024. godine, slanje linka je bilo dovoljno za pitanje kad uzimamo karte. Samo nas dvojica, ali ludilo je zagarantovano. Ulaznice su kupljene prije Nove godine, a smještaj je već tradicionalno rezervisan u Ilici. “Samo” nekih pola godine iščekivanja, ali se i šesti mjesec polako prišunjao.
Logistika je spremljena i vrijeme je da se krene. Kao i obično, bez ikakve žurbe. Odmor, puš pauze, kafana, hrana, piće. U apartmanu je nastradala rakija iz ruksaka, a zagrijavanje je nastavljeno u jednoj zagrebačkoj kafani. Srećom, kiša se ranije ispadala i prognoza je napokon obećavala suho vrijeme za svirku na otvorenom. Uberom stižemo ranije nego obično i ispred Šalate zatičemo brojne ekipe na finalnom zagrijavanju.
Ja sam za predgrupu potajno priželjkivao neke svoje favorite koji su bili u blizini, ali je ipak izbor pao na engleski Grade 2. Uz pivo smo ispratili njihov jako dobar nastup. Isped bine nije bilo mnogo ljudi, ali su momci pružili kvalitetnu zabavu za okupljene. Jednostavni punk-rock bez suvišne filozofije i sjajna energija benda. Kako se približavao početak glavne svirke, parter se poprilično brzo punio.
Konačno, oko 21:00 kreće “Foggy Dew” i raste uzbuđenje dok se članovi benda pojavljuju na bini. Naravno, snažna “The Lonsome Boatman” otvara koncert i glasovi se zagrijavaju. Uz “Blood” nastavljaju da drže atmosferu, ali prvo pravo ludilo nastaje na “The Boys are Back”. Ko zna koliko piva od 5 eura leti zrakom, pale se i prve baklje, a čitava Šalata poskakuje. Nakon par novijih stvari, “Johnny, I Hardly Knew Ya” ponovo pokazuje zašto smo svi ovdje. Uslijedile su odlične “Barroom Hero”, “Forever” i “Captain Kelly’s Kitchen” u kombinaciji s novijim i starijim hitovima, a zatim kreće (po meni) najbolji dio. Sve se treslo na “The State of Massachusetts” i “Skinhead on the MBTA”, a “You’ll Never Walk Alone” je otpjevana u stadionskom stilu. Očekivano, “Rose Tatto” je raspametila okupljenu masu. Horski je otpjevana, skoro u transu. “Kiss Me, I’m Shitfaced” je dostojan primjer sjajnog derneka. Baš pravog derneka. Oko sebe nisam primijetio nekoga ko je proučavao i secirao svirku. I staro i mlado je skakalo i uživalo, svi okupani pivom, sretni i zadovoljni.
Koncert su zatvorile “Boys on the Docks” i “I’m Shipping up to Boston” koja je još jednom izvukla 120% i iz benda i publike. Prostor je kao stvoren za ovakve koncerte, a na ozvučenje nisam imao nikakvih zamjerki, bar s našeg mjesta. Ako već moram nešto da izdvojim, to je nedostatak Ala Barra, njegove čuvene energije i nadopunjavanja njegovog i Caseyovog glasa. I ovako je bilo odlično, ali svakako malo blaže bez njega. Negdje na sredini svirke smo sreli raju za koju nismo ni znali da dolaze, pa je opet Sarajevo imalo solidnu delegaciju, a sumiranje utisaka se, naravno, nastavilo u kafani. Idući dan je bio razervisan za oporavak, izučavanje gastronomske ponude u ljekovite svrhe i neizostavni pohod u Decathlon. Nije red vratiti se kući praznih ruku. Sve u svemu, još jedan sjajan izlet i svirka, odličan dernek i Zagreb koji nikad ne razočara. Do naredne prilike…
Setlista:
- Foggy Dew
- The Lonesome Boatman
- Blood
- The Boys are Back
- Good as Gold
- Smash Shit Up
- Climbing a Chair to Bed
- Johnny, I Hardly Knew Ya
- Bastards on Parade
- Gotta Get to Peekskill
- Road of the Righteous
- Fightstarter Karaoke
- Barroom Hero
- Forever
- Two 6’s Upside Down
- Captain Kelly’s Kitchen
- The State of Massachusetts
- Skinhead on the MBTA
- You’ll Never Walk Alone
- Worker’s Song
- Rose Tatto
- The Irish Rover
- The Hardest Mile
- Kiss Me, I’m Shitfaced
- Boys on the Docks
- I’m Shipping up to Boston
